Nedelja, Januar 03, 2010
Zima
Da li sam vam ikada rekao koliko ne volim zimu? Nisam, kako to? Eeee, ja zimu toliko ne volim da sam se rodio usred jula. Sjećam se tog sunčanog dana....ustvari ne sjećam se ali mi je mama pričala da je bilo fino. Uglavnom nije bilo snjega. Kada neko kaže „zima“, ja se sav pročešem, proradi mi čir na šestopalačnom crevu, i razmota mi se plućna maramica. Zima, to je simbol za ludaru, pogledas lijevo, bijelo, pogledas desno, bijelo, gdje god se okrenes bijelo. To me dovodi do pitanja, zasto snjeg nije, recimo zut? Ustvari jeste, kad me potjera u wc, a on zauzet. Sto nije plav. E sad, da su babi krila, bila bi pi*ka ko avion. Nek je on bijel, samo nek manje pada. Kad se sjetim sretnih vremena i Titine drzave, pa kad padne snijeg, a mi svi đuture na zimovanje. A sad, molim boga da mi ne propuste letnje patike. Nekada sam pravio Snjeska Bjelića, pa mu zabodem metlu umjesto ruke, mrkcu umjesto nosa, komad žara umjesto očiju, sada ne smijem zagaziti gdje snjeg prelazi debljinu đona, ispred zgrade niko živ ništa ne mete, tako da ni metle nemam, a i prešlo se na gradsko grijanje, ima se-može se.
To bi bilo što se tiče društveno-socijalnog karaktera priče,sad prelazim na fizičko-organizacioni deo. Kupio sam lopatu sa snjeg i Aliji Sirotanoviću bi bila povelika. Kad krenem da čistim ispred ulaza, komšije me pitaju imam li polozeno CE, iz gradske upave salju dopis da moram imati dozvolu za izvođenje građevinskih radova. Užas živi, tog bjelog go***ta se ne možeš kurtalisati, samo me sunce može spasiti. Ah sunce, tri mjeseca ga samo na televizoru vidim. A snjeg ne volim ni na razglednici, ozbiljno razmišljam o prodaji bubrega pa da selim na Floridu, sa onim mojim zemljakom sto ga komarci izujedaše. Ne volim ni komarce, dosadni su ko tjesne gaće, ali o tom drugom prilikom. Nekada je bilo „evo snjegaaaa“ a sada „jebo njegaaa“. Sura mi je durati.