Sveti januar
Mjesec u kome je grijeh biti trijezan, a boga mi i gladan. Taman proslaviš novu, dođeš sebi, ide tucin dan. Skupimo se tako nas četvorica, ni Bog se još nije umio a mi po jednu šljivu onako s nogu, za sretan početak. I onda ja onako iskusno kažem ohoh, jal i klizi niz grlo. A u sebi plačem ko malo djete, jebo ti djede sve svoje što ju nisi izvlačio na 45 stepeni, al oće nesibet na 50, suze oči, creva se šamaraju, samo se kronerska jetra raduje. Završim sa prvom običajnom, jedan uzme sajlu za njušku, drugi konobac za nogu, treći macolu ili sikiru, šta se nađe pri ruci i pripremi nož, a četvrti, to sam uglavnom ja, stenje i poskakuje okolo. Odred za klanje spreman, ali se svinja nešto komeša, ko da joj nije do umiranja. Završimo i to nekako, djed sav krvav, svinji vrat prerezan na 5 mjesta, tražio jabučicu, pa djede jal si klao svinju, jal žirafu. No dobro to je manje bitno, de ti nama naspi po jednu, običajnu, bolje ukinuti selo nego običaj. I tako prođe još jedan krug, ovaj put ćutim, očigledno je da dobro klizi. Palenje svinje, još po jedna, kupanje još jedna, čišćenje, dvije, valja se. Dođemo do nabijanja na ražanj, niko ne može potrefiti gu*ice. Tu zajedničkim snagama, nabijemo svinju na ražanj i stavljamo na vatru. O daljem gujičenju za vreme pečenja svinja nema potrebe da govorim. Za svako bockanje, da se vidi jel ide dobro, se popije po jedna, tako da naveče snašice moraju skidati svinju sa ražnja. Prošo tucin dan, ide badnji dan. Kukuu, ovog puta Bog taman krene na spavanje a mi ustajemo, ide se sjeći badnjak. Ja i otac, tata jesi li ponjeo svu opremu? Sikira tu, petarde tu... Gdje je rakija? Kod mene je tata, zar ja moram o svemu misliti? Aaaa dobro je, ajmo! I tako se krene u šumu lagano, naidjemo odmah na finu ljesku, ali nećemo nju, nije zanimljvio idemo mi na kraj šume. Dok odemo tamo i vratimo se, pukla flaša. Naveče do dječjeg pijukanja, svi smo pod stolom, nema se gdje pijukati. Ali u duhu stare srpske tradicije i to preživimo nekako i spremno dočekamo Božić. Uvjek sam se pitao zašto je to najsvetiji hrišćanski praznik. Sada znam, nikad više svete vodice (rakije) u životu nisam popio. Nisam znao gdje mi je glava, a gdje dupe. Hristos se rodi, vaistinu se rodi, aj popij jednu, ma nije greda. Proslavimo i Božić, naravno u duhu starih srpskih običaja, taman pomislim evo da se malo odmorim, kad cvrc ide Sveti Stefan. Ide se negdje na slavu, opet se jede, pije, sad mi je želudac već počeo štrajkovati zbog prekomjernog radnog vremena. A o debelom crevu i analnom otvoru da ne pričam, malo se i postilo. Završimo i to, srpska nova godina, pa da. Gdje se ide za srpsku, u kafanu. Kako se proslavlja u kafani, pročitajte ovu priču iznad o proslavljanju nove godine, scenario je potpuno isto.
A onda, dugo očekivani trenutak, moja krsna slava Sveti Jovan. Aaaaa, ja sam inače ovako druželjubiv, kao i ostatak porodice, pa se uzaimalo kršnjaka fala bogu. Tu onda počne žestoko alkoholisanje, od 19-og naveče do 21-og popodne, tako da 22-og počinju sve češće i češće posjete wc-u. Nakon toga, da ne zaboravimo Svetog Savu. E da se ikako mogu podijeliti na 5 djelova pa da sve rješim odjednom, a ovako, jedno po jedno. Na petu slavu dodjem: „Nek je sretno domaćine o čemu se radi.“ „Štaš popiti kršnjače.“ „Rasola ako imaš bog ti dao.“
I tako cjeli februar provedem u bolovanju, sveti januare, neka te, mislim da je to dobro za ubijanje bakcila i ostalih organizama, štetnih za naše zdravlje. Jer posle onolike rakije, čudim se sam sebi kako sam preživio. A da ne pričam o silnom prejedanju, gibanica, gnječeni grah, prasetina, jagnjetina... Mislim da zbog takvih poduhvata i osnivaju društva za zaštitu životinja.
Nego čuo sam da Ameri rade na ukidanju Srpskog naroda, hoće da nam uvedu još jedan januar izmedju juna i jula.
Nova godina
Period kada se mala djeca raduju petardama, gazde kafića dobroj zaradi, ružne zenske da će uspjeti u’vatiti nekog pijanog cvikeraša koji jadan i nece znati sta ga je snašlo. Period kad se cure oblace kao da izlaze na modnu reviju, a ustvari ce završiti u Golfu dvojki na nekom mjestu koje je i bog zaboravio, polu gole sa uključenim grijanjem u istom, moleći boga da ne izda akumulator. Da ne zaboravimo na mušku populaciju kojima je nova godina prečica do hitne pomoći i ispiranja., a oni koji su malo više konzervativni, uhvatiće se neke dobre bukve i posmatrati kako se svijet oko njih okreće, ali bukvalno.Ah, taj period kad se moji roditelji nadaju boljem u predsotjećoj godini, iako im ja kazem da je to isto sranje samo drugo pakovanje i da kupimo kofere i palimo za Njemačku. Ali pošto se mene ne pita ni gdje se lug istresa, moram se asimilovati sa ukućanima da ne bih iznenadno postao beskućnik. Dakle, ako bog da biće bolje, stari više neće raditi 25 sati na dan, a biti plaćen za 8 sa Etiopljanskom satnicom, žene će se nekako izboriti za bolji položaj pa ni stara neće stalno visiti nad sudoperom i kukati kako samo ona radi...
Da se mi vratimo na tu novu godinu, onda vam dođe negdje izmedju 31-og decembra i 1-og januara. Uvjek sam se pitao zašto nova godina nije, recimo, 6-og juna. Vjerovatno zato što nije zanimljivo bacati petarde usred ljeta, a i pošto je djed mraz sa sjevernog pola, vjerovatno je i on urgirao da nova godina bude usred zime.
Kažu da u novu godinu valja ući dobro raspoložen i imati nešto crveno na sebi. Hmmm, čekao sam drugove pola sata po najvecoj kiši i hladnoći, kada smo ušli neko nam je već zauzeo pola stola, konobar me je zakinuo za 5 maraka, a što se tiče crvene imao sam crvene kondome. Valjda sam ispunio kriterijume. Sve u svemu, nakon ispijene 7-me „zidarske“ najveca briga postaje koliki li je red u wc-u? A već kod 10-te, ne znaš, il si pošo il si došo. Kada se neke pijane baje povataju za pojaseve, prvo što radiš, uzmeš pivu i odmakneš se. Tu na scenu stupa izbacivač, uglavnom neki lokalni snagator koga su u djetinjstvu hranili prekrupom, koji jednom rukom ščepa ometače reda i zakona, a drugom im održava lekcije. To uglavnom bude zanimljivo gledati, mada bi bilo bolje da se ubaci malo specijalnih efekata, nogom iz okreta u stilu Chuck Norris-a, a ovako bude šakom po labrnji, slobodnim stilom. Neću više o nasilju, blog će mi postati 18+.
A sada vrhunac, odbrojavanje. Nije mi tolika žar u tom odbrojavanju, koliko u spoznaji da posle toga kreće ljubljenje i grljenje. Nekada padne samo rukovanje, ukoliko je u pitanju neka ljeposava, ali kad se sve sabere, ja sam zadovoljan prosekom. Srecna nova, sve najbolje, cmok cmok. E fala takodje cmok cmok, idemo sledeća... Da nema tog čestitanja čini mi se da ne bih ni slavio novu. I tako sve što je lijepo kratko traje, a onda sjetiš da moraš čestitati i cjeloj rodbini pa se uhvatiš telefona. I na već pripremljene hvalospjeve udariš send i onda se nerviraš što nema izvještaja. Pa proklinješ dan kad si kupio telefon i mrežu koju koristiš, ali sve je to u novogodisnjem duhu. Ali ove godine za divno čudo poruke su stizale na vrijeme, pa mi je to malo pokvarilo ugodjaj, kao da i nije bila nova godina. Moraću se žaliti u m:tel što su poboljšali uslugu.
Suma sumarum, kontejner polupanog pića po podu, kiseli okus izlapelog nektara, otisak nečije šamare na mom licu, iskren da budem nisam ju zaslužio, mislim, ne možete izazivati bika crvenom mušemom i očekivati da vas neće ganjati. Sve bih ja to preživio, nego kada sam izlazio iz kafane, neko mi ni krivom ni dužnom stade na ruku. Al dobro, i kada prođe sva ta gungula, treba biti majstor pa potrefiti kuću iz prve. Uvježbao sam nekako da ulicu ne promašim, ali kuću, to je već malo teže, ali sve je to stvar prakse. Sutradan, pitaš se gdje si bio-nigdje, šta si radio-ništa. Prošao i taj doček nove godine, jedino sjećanje na staru je mamurluk i podrigivanje po čitav dan. Stara me pita do kad sam ostao: „ma do 4, nije bilo nešto zanimljivo“. „Kad si došao kući?“ „U 5!“ „Sat vremena, a od kafane do kuće imas kilometar i po.“ „Jest mama, al nisi računala širinu ulice!!!“
Zima
Da li sam vam ikada rekao koliko ne volim zimu? Nisam, kako to? Eeee, ja zimu toliko ne volim da sam se rodio usred jula. Sjećam se tog sunčanog dana....ustvari ne sjećam se ali mi je mama pričala da je bilo fino. Uglavnom nije bilo snjega. Kada neko kaže „zima“, ja se sav pročešem, proradi mi čir na šestopalačnom crevu, i razmota mi se plućna maramica. Zima, to je simbol za ludaru, pogledas lijevo, bijelo, pogledas desno, bijelo, gdje god se okrenes bijelo. To me dovodi do pitanja, zasto snjeg nije, recimo zut? Ustvari jeste, kad me potjera u wc, a on zauzet. Sto nije plav. E sad, da su babi krila, bila bi pi*ka ko avion. Nek je on bijel, samo nek manje pada. Kad se sjetim sretnih vremena i Titine drzave, pa kad padne snijeg, a mi svi đuture na zimovanje. A sad, molim boga da mi ne propuste letnje patike. Nekada sam pravio Snjeska Bjelića, pa mu zabodem metlu umjesto ruke, mrkcu umjesto nosa, komad žara umjesto očiju, sada ne smijem zagaziti gdje snjeg prelazi debljinu đona, ispred zgrade niko živ ništa ne mete, tako da ni metle nemam, a i prešlo se na gradsko grijanje, ima se-može se.
To bi bilo što se tiče društveno-socijalnog karaktera priče,sad prelazim na fizičko-organizacioni deo. Kupio sam lopatu sa snjeg i Aliji Sirotanoviću bi bila povelika. Kad krenem da čistim ispred ulaza, komšije me pitaju imam li polozeno CE, iz gradske upave salju dopis da moram imati dozvolu za izvođenje građevinskih radova. Užas živi, tog bjelog go***ta se ne možeš kurtalisati, samo me sunce može spasiti. Ah sunce, tri mjeseca ga samo na televizoru vidim. A snjeg ne volim ni na razglednici, ozbiljno razmišljam o prodaji bubrega pa da selim na Floridu, sa onim mojim zemljakom sto ga komarci izujedaše. Ne volim ni komarce, dosadni su ko tjesne gaće, ali o tom drugom prilikom. Nekada je bilo „evo snjegaaaa“ a sada „jebo njegaaa“. Sura mi je durati.